Želje koje nam se nikada nisu ostvarile jesu one od kojih smo odustali. Jer nikada nismo sreli duha iz lampe, ni ulovili zlatnu ribicu, ni upoznali Deda Mraza.

Iskustvo ispunjavanja želja stiče se u detinjstvu. Roditelji su naši čarobnjaci. Samo, roditeljska moć ispunjavanja želja je materijalna,  usmerena na predmete i stvaranje uslova.

Oni nam daju početne pozicije, sa kojih lako dosežemo ciljeve, ili sa kojih ne vidimo ni cilj ni put, pa moramo da tumaramo nasumice, vođeni jedino željom svog srca.

Ne možemo da vrednujemo ono što neko želi. Jedina mera je snaga želje. Neko žudi za slavom i aplauzom, neko za kućicom u cveću, neko želi da putuje i upoznaje svet, neko želi samo jednu osobu i ljubav za sva vremena. Neko želi napredak i uspeh, neko avanturu i neizvesnost, a neko solidnost i stabilnost. Skromne ili neskromne, velike toliko da progutaju svet, ili tako male, da njihovo ostvarenje ne bi primetio niko drugi, važan je jedino naboj.

Želje koje nam ne daju mira teraju nas da smislimo kako da ih ostvarimo. Pod uslovom da nam je jasno da nema tog čarobnog štapića koji će trenutno stvoriti to što smo zamislili.

Ali ako pamtimo utisak koji ostavljaju ispunjene želje, onu radost i osećaj da je život dobar i da je sve u redu, umećemo da te vibracije upotrebimo u privlačenju željenog.

Duhovne tehnike uče nas narudžbinama iz kosmičke kuhinje, objašnjavajući princip zračenja i privlačenja. Na prvi pogled, tačno suprotno onome čemu nas svi ostali uče – da moramo dobro da se potrudimo i da ništa ne pada s neba.

Ali samo na prvi pogled.

Cara Delevingne Želje od kojih smo odustali

Po principu kosmičke narudžbine, kad nešto želimo, treba često da zamišljamo kako smo to ostvarili i kako se divno osećamo – da prizovemo onaj osećaj iz detinjstva. Kad se taj osećaj odomaći i postane sveprisutan, kao da smo želju već ostvarili, onda se frekvencije izjednače i naša radost zbog željenog, privuče kao magnetom ono što želimo.

Po principu truda i zasluge, mi sami probijamo put do cilja, šta god da radimo imamo na umu šta hoćemo da postignemo i dosegnemo i posle nekog vremena batrganja, promašaja, padova i upornog nastavljanja, želje počnu da se ostvaruju. A mi imamo jasan osećaj zadovoljstva što je naš napor nagrađen i što smo osvojili ono što zaslužujemo.

Na oba načina, mi živimo za svoje želje i ciljeve. Deluje kao da je lakše postići frekvenciju zadovoljstva i osećaj ispunjenja želje, ali duhovni put nije ni lakši ni brži od puta razuma. Razlika je u spoznaji.

Narudžbinom iz kosmičke kuhinje osvešćujemo činjenicu da zaslužujemo sreću i blagostanje samo zato što postojimo, dok racionalni put utvrđuje naše zidove – nismo ništa i ne zaslužujemo ništa dok se ne izborimo.

Želje ispunjene srcem punim ljubavi, zahvalnosti i poverenja oplemenjuju naše biće, a teško zarađena ispunjenja učvršćuju naš ego.

I jedno i drugo radi. Ispunjava želje.

Jedina tuga je kad nam biće ostane prazno, a ego labilan i nesiguran, jer nismo uradili ništa. Nismo verovali svom srcu, ni svom razumu, nismo pronašli snagu ni u jednom nauku, nismo odabrali nijedan put.

Samo smo stajali izgubljeni i kad smo shvatili da niko neće da nas pokupi i pobrine za nas, prestali smo da želimo.

Ne postoji veća arogancija, nego dozvoliti sebi da izgubimo želje.

Aleksina Đorđević

Comments