Zato što su mali sebični gadovi, koji ignorišu sve naše ponude aktivne miroljubive koegzistencije i troše naše živce kao da su bogatstvo koje su nasledili od Rokfelera?

Pa, da. Deca su sebična. Tačnije rečeno, usredsređena su na sebe, svoje potrebe, svoj doživljaj i svoje otkrivanje sveta. I navikla su da ih servisiramo i staramo se da njihov svet funkcioniše. Nikada ne pomisle da nas uznemiravaju, da nam smetaju ili da nas brinu.

A kad to pokušamo da im stavimo do znanja, pozivajući ih na saradnju, na ustupke koje treba da naprave zato što ih i mi pravimo, oni nisu u stanju da nas shvate ozbiljno. Čak i kad su sasvim odrasli. Sve dok ne postanu roditelji, nisu u stanju da razumeju roditelje.

Roditelji su u službi svoje dece neprekidno. Nijednog momenta ne prestaju da budu roditelji. Ali roditelji moraju da budu i sve ostalo što jesu, da bi sačuvali zdravu pamet, da im deca ne bi posisala svu energiju.

Nekad moramo da ih se otresemo, jer smo na rubu nerava, a oni to ne primećuju, ili ih nije briga. A verovatno i jedno i drugo.

Nekad nam je važno da nas poslušaju odmah, a oni nas ignorišu, iako smo sigurni da dobro poznaju taj ton hitnosti i zahteva.

I kad naš zahtev ne trpi odlaganje, a oni se prave ludi, mi dreknemo, zahtevajući pažnju i poslušnost.

A oni se prenu, poskaču i počnu da rade to što se od njih traži.

Malo gunđaju, malo su zatečeni, malo uplašeni, ali odjednom vas i te kako čuju i primećuju i sarađuju.

I kad vanredna situacija prođe i sednemo da sa njima razgovaramo i pitamo ih zašto nas ne poslušaju kad ih lepo zamolimo i objasnimo zašto nam je važno da nas poslušaju, nego čekaju da počnemo da urlamo, oni nas gledaju zbunjeno. Nemaju pojma.

feb16 parents1 Zašto vikanje pali kod dece?

Žvaka tipa – znaš koliko mrzim da se derem, i zašto me onda svaki put dovedeš u situaciju da radim ono što toliko mrzim i od čega sam još više ljuta? To me maltretira, troši mi živce i skraćuje mi život. Možeš li sledeći put da me uvažiš i ispoštuješ pre nego što se toliko izbezumim, da počnem da se dernjam? – jednostavno ne prolazi. Oni klimaju glavama, jasno im je da im se obraćate kao sebi ravnima i pokušavaju da vam uzvrate, usrdno razmatraju da li mogu sledeći put da vas ne izbezume, ali ako su naučeni na to da iskrenost ne povlači kažnjavanje, reći će vam da ne znaju da li to mogu.

I kad ih pitate, da li vas zapravo shvataju ozbiljno tek kad se razvičete, oni pokunjeno klimaju glavama. Osećaju da bi morali da se malo potrude, shvataju vašu muku, vaš zahtev da preuzmu deo odgovornosti, jer su dovoljno odrasli za to, ali to nekako ne ostavlja na njih dovoljno jak utisak.

Deca žive u sadašnjem trenutku, osećanja su im jaka, reakcije burne i sve što nije u nivou te drame koju oni voze dok ne odrastu dovoljno da prošire i perspektivu i percepciju, prosto ne ostavlja utisak.

A kad vas čuju kako vičete, vide vaše namršteno lice iskrivljeno od besa i vaš preteći stav, to bogami, ostavlja utisak. Momentalno se pokreću, jer su vas – shvatili ozbiljno.

Mnogi veoma miroljubivi roditelji mnogo pate što su prinuđeni da viču i deluju zastrašujuće, da bi postigli neko dejstvo, ali su mnogi i naučili da ne čekaju da se stvarno potresu, naljute i pobesne, nego da uz malo glume strogo podviknu pre nego što izgube živce.

Vikanje pali kod dece, eto zato što pali. A roditelji viču, zato što vikanje pali.

 Aleksina Đorđević

Comments