Nešto nam ide od ruke, a nešto nikako, nešto možemo da naučimo, a nešto ne možemo ni da pokušamo. A nešto učimo sami od sebe, jer smo talentovani i otkrivanjem svog talenta, unapređujemo veštinu njegove upotrebe.

Ja sam recimo, totalno nesposobna da ispeglam bilo šta, a da ne padnem u očajanje što sam peglom napravila one male oštre izgužvotine, kojih je sve više, što se više borim da ih izravnam.

Ali zato vrlo sposobno prostirem veš, pa uopšte i ne moram da peglam.

Ako mi se nešto pogužva u ormanu, samo ga ukvasim i okačim da se suši i ispegla samo od sebe.

Možda neko misli da je to krajnje nepraktično, ali onaj kome se kao meni, u susretu s peglom obe ruke pretvaraju u leve, palčevi dobijaju grčeve, a u mozgu se isključe sve vijuge, osim dve – za očajanje i za bes, e taj me pita kako ja to peglam veš sušenjem.

I ja mu objasnim, jer to se uči, a znanje se prenosi od frustriranog peglača do frustriranog peglača šapatom.

tired woman ironing horiz Talenat za peglanje

Mi ne otkrivamo tu foru prepotentnim domaćicama, koje sve umeju. Neka peglaju.

Ima žena koje vole da peglaju, kažu da im to smiruje živce. Verujem. Zato što sigurno uspešno ispeglaju svaku površinu, ne preznojavaju se oko kragne, ne očajavaju nad rukavima i ne besne po šavovima. Sigurno umeju da izvuku ivicu na pantalonama, ako još iko na svetu nosi pantalone peglane na ivicu. I ponosne na svoju veštinu, naravno da uživaju u njenom praktikovanju. Te sposobne peglačice, one znaju i da šiju. Te dve veštine idu jedna uz drugu, primetila sam. Sa istim samopouzdanjem, predanošću i zadovoljstvom koriste i makaze, iglu i konac i onu zatrašujuću i zagonetnu napravu poznatu kao šivaća mašina.

Umem da ušijem dugme i da zakrpim čarape, a da se ne ubodem baš svaki put, relativno sam u stanju i da skratim pantalone, ali ručno i ne daj bože da neko izbliza pogleda taj šav, koji inače ume da popusti prilikom pranja u mašini, pa onda mora ponovo da se ušiva. I tu ima trik – samo isečeš i ostaviš da se resa. Pošto se verovatno radi o farmerkama, onda tu nema greške, u neku modu se sigurno uklapa. Ako ne u modu, onda u kuloću. Cepneš još malo tu i tamo, da ima ravnotežu i super. Ali taj trik nije nikakva tajna, to zna svaki tinejdžer koji je ikada obukao predugačke farmerice.

Boreći se sa nedostatkom talenta, u želji da napravite nešto i iskažete svoju kreativnost, pronalazite druge metode.

Otkrivate beskrajne čari improvizacije.

Tako sam i ja, šnajdersko-peglački polusakata, kao mala šila lutkama haljinice i pronalazila načine da upotrebim već obrađene komade materijala, a da upotrebu igle i konca svedem na najmanju meru.

I tako su nastajali lepršavi modeli sa puno cigovanja i preklapanja, sa trakama za vezivanje oko struka ili izukrštanim preko grudi. Mojoj barbiki je to baš divno stajalo.

Paralelno sa improvizovanim šivenjem, otkrila sam da modele koje ne umem da sašijem lutkama, umem da nacrtam nacrtanim lutkama. A umela sam da nacrtam i papirnate lutke. Imala sam nekoliko drugarica koje su isto više nacrtane nego prave lutke i mnoge sate smo provodile crtajući, menjajući im nacrtanu garderobu i igarjući se. I ni jedna od nas nije umela da nacrta mušku lutku, pa su se ljubavne priče naših papirnatih lutaka uglavnom odvijale sa imaginarnim likovima.

Isto kao i u realnom životu.

Svaki talenat sam praktično upetrebila i dokazala primenom.

Pocepa mi se čarapa pred sam izlazak – ja otvorim još nekoliko asimetričnih rupa, umesto cipela obujem martinke, dodam čipkane rukavice bez prstiju i ne zakasnim. Kao da sam sebe nacrtala. Neispeglanu.

A posle se vratim kući i super se provedem sa nekim imaginarnim muškarcima.

Barem se pred njima nikada neću obrukati svojom nesposobnošću da im opeglam košulju.

Aleksina Đorđević

Comments