Savesni ljudi su najčešće sebi najstrože sudije i kritičari.

Oni će lakše preboleti izdaju nekog bliskog, kome će oprostiti i nastaviti da ga vole, nego što će sebi oprostiti neku običnu glupost.

Grišće se i kajati što su bili grubi, samo zato što su bili nervozni, duplo duže nego što bi se potresali oko toga što je neko bio grub prema njima, samo zbog nervoze.

Ako se bace na neki nauk samospoznaje u kome otkrivaju kako treba da budu popustljiviji prema sebi, a oštriji prema drugima i odlučniji u postavljanju granica, kako bi sebe zaštitili i poštedeli tamo gde inače dozvoljavaju drugima da ih bezočno troše, oni će se truditi da sprovedu nauk sasvim ozbiljno. I kad im se desi da omanu, da uhvate sebe kako popuštaju starim obrascima, kako prihvataju da ih neko jaše i gnjavi, obrušiće se na sebe samoprekorom.

Kako to da ne uče dovoljno brzo, zašto i dalje rade sebi ono što su shvatili da ne treba da rade, gde su sad opet pogrešili – ne primećujući kako zapravo, svim silama nastoje da ponove osnovi obrazac nepopustljivosti prema sebi.

Prava pobeda za savesne i poštene na duhovnim studijama, biće ne kad uspeju da postave granice, odjebu smarače i krvopije i sprovedu sve taktike i zadatke samozaštite, nego kad u svemu tome omanu i onda oproste sebi, tek tako. Kao što bi oprostili nekom drugom, samo zato što ga vole.

Jer je poštenom i savesnom čoveku najteže da oprašta sebi i da voli sebe.

On preuzima svu odgovornost. I može još. A tovar se pojavljuje i uvećava, iskušavajući odgovornog.

Do koje mere je spreman da potcenjuje sve oko sebe kao nesposobne da nose svoj deo odgovornosti, pa on mora sve da nosi, na sve da misli, sve da čini i svima da služi?

Koliko je suštinsko osećanje dužnosti i službe bekstvo od dužnosti ljubavi prema sebi i zadovoljstva samim sobom?

happy woman stretching in bed Ljubav prema sebi, izvor zdravlja

Da li smo toliko nedostojni, da samo postupajući krajnje strogo prema sebi i popustljivo prema svima ostalima, možemo da zaslužimo malo vrednosti?

Koliko smo hroničnih bolesti natovarili svom telu, služeći najmanje njemu, njegovom zdravlju i ugodnosti? Koliko smo uvrnuli, učvorili i zaglupaveli svoj duh, bičujući ga odgovornošću?

Dužni smo da opraštamo sebi, da volimo sebe, da negujemo svoje telo, da ispunjavamo sebi želje, da stremimo ka širenju svoje svesti, svojih vidika i ograničenja, da bismo bili zdravi i sposobni da pošteno odradimo svoju službu do kraja.

Niko ništa neće učiniti umesto nas, u najtežem zadatku održavanja duhovnog i mentalnog zdravlja, balansa i harmonije tela, emocija i psihe. Stalno moramo to da radimo, a to je teško i neuhvatljivo, to je proces, koji ne daje rezultate ni brzo ni trajno, i koji ne možemo da napustimo ili da računamo da će se sam obaviti. I stalno moramo da se suočavamo sa neuspehom, sa zabušavanjem i diverzijama kojima sami sebe ometamo, jer su to najznačajnije lekcije.

To da oprostimo sebi u trenutku kad smo vrlo osujećeni i vrlo besni i vrlo neuspešni i da volimo sebe, bez obzira što ne možemo da se smislimo kad smo takvi.

Da prihvatamo sebe bez predračuna i da volimo sebe, bez obzira na cenu. To je izvor zdravlja sa kojim treba da se povežemo iznutra. I da nastavimo da se povezujemo uvek iznova.

Aleksina Đorđević

Comments