Klasična tema odličnih crtaća i uzbudljivih dečijih filmova – strah od čudovišta pod krevetom, koje čeka da roditelji ugase svetlo i zatvore vrata. U kojim se naravno, ispostavlja da su čudovišta stvarna i u kojima dete postaje junak, koji uz magičnu intervenciju pobeđuje čudovište, ili junak koji otkrije da je čudovište dobrica, pa se sa njim udružuje zarad magične intervencije.

Tako nekako.

Ali neka deca se stvarno strašno plaše mraka i ne samo da ne žele da spavaju bez svetla, nego se vrlo dugo uopšte ne usuđuju da sami idu bilo kuda po mraku.

Taj strah od mraka se naizgled preraste. Zapravo, samo izgubi značaj, jer dete poraste, postane malo veće od straha i nauči da ne obraća pažnju na njega.

Strah, međutim ostane isti.

Ali, odrasla osoba može da kaže kako voli da zaspi uz televizor, ili kako ostavlja radno svetlo da se noću ne bi saplitala kad bunovna ustaje i odlazi do toaleta, ili da ne voli kad je sasvim mračno.

Uopšte ne mora ni da pomene strah, ni da razmišlja o njemu, kad može da ga predstavi kao sklonost ili praktičnu potrebu za malo svetla. Odrasla osoba tog straha postane svesna ako joj se desi da se nađe noću sama na ulici (što inače pažljivo izbegava) ili kad iznenada nestane struja.

Strah od mraka neće da se izgubi sam od sebe, on se možda uspešno krije u nekim većim pomrčinama ljudske svesti i možda se infiltrira u neke druge strahove i nesigurnosti, tako da odrasla osoba ne može da ga prepozna.

Ali dečiji strah od mraka je pravi strašan strah, od onoga što se u mraku krije i što može da iskoči i da ga prepadne.

Strah od mraka je strah od straha.

scared kid Čudovište pod krevetom

Deca se često plaše mraka. Pa odrastu i prerastu taj strah. Ali on ostane isti, sakriven u nekom kutku među većim mrakovima i strahovima.

Dečije iskustvo, koje je malo, ali sasvim konkretno i koje ne smemo da ograničavamo na svesno sećanje, a moramo uzeti u obzir i boravak u stomaku, poznaje iznenađenja koja ga brutalno izbacuju iz  ušuškanosti u mraku materice, u mraku iza očnih kapaka, u mraku sna.

Rađanje je jedno takvo brutalno iznenađenje, izvlačenje iz mraka na svetlo, na hladno, u bol i neprijatnost.

Ružan san, buđenje u mračnoj sobi u kojoj nema nikog, iznenadni zvuci ili telesna neprijatnost…

Sa rođenjem mrak prestaje da bude obavijajuća zaštita i dete pogađaju razni strahovi, različitog porekla. Neki od njih jesu čudovišta pod krevetom, energetski entiteti, koji izazivaju strah.

Ostali su obična zanemarenost – neodazivanje roditelja na plač bebe,  bilo zato što ne čuju ili što im je neko rekao da se dete tako vaspitava da ne plače, osećanje bespomoćnosti i napuštenosti…

Sve to predstavalja iskustvo deteta koje uporno traži da ostavite otvorena vrata sobe, da ležite pored njega dok ne zaspi, da ne gasite svetlo…

Deca koja su naučila da spavaju u mraku u majčinoj blizini, sigurno neće imati neki poseban strah od mraka. Odrasli koji vole da spavaju u mraku i tišini, naučiće tome i svoju decu, pa to ukazuje na trag prenošenja detetu sopstvenih napetosti i strahova.

Ali ako vam se dete žali na čudovište pod krevetom, shvatite ga ozbiljno i sprovedite neki ritual za proterivanje mračnih sila, koje plaše decu.

Aleksina Đorđević

Comments