Ako detetu postavljate pravila koja za vas ne važe i koja svojim postupcima sabotirate, ne možete očekivati poslušnost. U stvari, poslušnost je jedna vrlo diskutabilna kategorija.

Recimo, zahtevate iskrenost i kažnjavate laganje, a svoju iskrenost i laganje uopšte ne preispitujete, niti detetu dozvoljavate da ih dovede u pitanje, jer ste vi odrasli, a ono je dete, ne treba da se čudite kad umesto osnovne, funkcionalne poslušnosti, dobijete inat na svakom koraku, na svim nivoima.

To što mislite da dete ništa ne zna i ne razume i da ono što mu govorite i od njega zahtevate treba da bude zakon, pogrešna je pretpostavka, koja neće dati nikakve vaspitne rezultate, ako imate posla sa detetom koje neće dozvoliti da mu slomite duh.

Istina je da dete ništa ne zna i ne razume, ali istina je i da sve oseća.

To što ne ume sebi da objasni osećanje koje mu se javlja kad ga lažete, uznemiriće ga duboko i ono će potisnuti to osećanje, ali će ga opet prepoznati čim se javi. U nekom trenutku odrašće dovoljno da shvati da to osećanje ima veze sa vama, a ne sa njim i počeće da vas proziva i da vam se suprotstavalja, rušeći vaš autoritet na najneprijatniji način. U međuvremenu, teraće inat instinktivno, zato što ga na to tera onaj naboj potisnutih osećanja koja mu niste potvrdili, dozvolili, uvažili, objasnili. Za koja niste prihvatili odgovornost, nego ste pustili dete da tripuje, misleći kako ono ionako ništa ne razume.

Deca su stalno pod pritiskom raznih sila, koje deluju iznutra. Primarna je sila odrastanja, bujanja i života, zbog koje izgleda kao da lako prelaze preko povreda, da se brzo oporavljaju od trauma i da efikasno zaboravljaju neprijatnosti. Osim u ekstremnim slučajevima, kad žive u stalnom strahu.

Sila odrastanja nema vremena da procesuira, ona buja i pršti, zauzeta svojim poslom, a sve drugo gura tamo gde može da se skladišti i gde se neki procesi odvijaju nesvesno i stvaraju podlogu za kasnije osvešćivanje.

Ako je dete vrlo senzitivno, a vi se vrlo pravite ludi, njegov vitalan instrument odrastanja biće inat.

Zato što vas inat nervira, ne možete da ga ignorišete i pokušavate da ga sankcionišete. Zato što reagujete i ne možete da se pravite ludi. Ono to neće raditi svesno, već pod dejstvom onih unutrašnjih sila, ali će zato odlično shvatiti da ima vašu nepodeljenu pažnju, a ona mu je potrebna u bilo kom obliku. Ljutite se, grdite ga, besnite, izražavate bespomoćnost? Odlično. To što dajete, to će dete uzeti. Kad već ne dajete razumevanje, strpljenje, ljubav i podršku.

Ako vaše dete tera inat, to je dobro za njega, čuva mu duh, hrani njegovu životnu silu u skladu sa njegovim potrebama.

To takođe znači da vi nešto radite suštinski pogrešno, u odnosu na život i istinu, a dete se snalazi sa onim što mu je dato.

Inat kao mehanizam raste, uslojava se i usložnjava zajedno sa razvojem detetovog unutrašnjeg života. Možda će ga to dovesti do razumevanja, do istine koja mu je uvek izmicala, do njegove realnosti i samospoznaje. Ali ne pre nego što mu iskomplikuje svaku reakciju, dok se ne umeša u svako donošenje odluka i postane očigledna smetnja razvoju i duhovnom buđenju.

Neka deca imaju nemarne, arogantne i skučene roditelje, koji se uporno drže primitivnih stavova i deluju u uskom krugu sebičnosti, baš zato da bi se poslužila nekim ekstremnim vitalnim silama razvoja, kao što je inat. To takođe pruža takvim roditeljima priliku da se preispitaju, sagledaju, probude i osveste, ali ja ne poznajem ones koji su iskoristili tu priliku. A poznajem bogami, mnoge koji nisu.

Neke inadžije odrasle su u zrele i vedre osobe, koje su odradile i prevazišle inat, a neke i dalje škode sebi i svima oko sebe. Iz inata.

Aleksina Đorđević

Comments