“U ratu i ljubavi je sve dozvoljeno”, uzviknuše hrišćani i otpočeše pokolj, u ime ljubavi.
Rat za mir.
Ubijanjem do slobode.
“Sve najbolje stvari su besplatne”, rekoše sveštenici i naplatiše i krštenje i molitvu za upokojenje u evrima. Spas duše, skoro pa džabe.
Još jedna hrišćanska ujdurma u korist zloupotrebe apsurda:
Ako nije veštica, neće izgoreti.
Ali najbolje su one koje plasira ljubavna pop poezija:
“Odlazim, a volim te.”
I sve na tu temu, kako umirete od ljubavi za nekim koga ste izdali, prevarili, ostavili.
Volim te toliko, da ne mogu da živim bez tebe, jedna je od apsurdnijih izjava ljubavi. Jer u suštini, predstavlja strah za sebe. Kako ću živeti, ako izgubim svoju ljubav? Što je opet, suštinski apsurdno, jer ljubav ne možete izgubiti. Ljubav se ne gubi, strah je taj koji gubi ljude i osećanja. Ljubav je sloboda, ona ne teži da zarobi ljubljenog. Strah to čini.
Ako nekog voliš, ne gubiš ga, nego ga pustiš, jer želiš da bude srećan i ispunjen. Strah je taj koji želi da sve zadrži.
Ali mi ne poznajemo ni ljubav ni slobodu, iako su to naša najviša stremljenja.
Da bismo bili potpuno ljubav, moramo biti potpuno sloboda, a to je nemoguće, dok smo potpuno ljudi. Zarobljeni u telu Duha koji stremi da se uzdigne.
Zato živimo, stvaramo, maštamo i težimo, uklješteni između apsurda.
Aleksina Đorđević
