Ne možemo da znamo. Možemo da imamo uvid u to koliko su naši roditelji grešili sa nama, ali neke njihove greške su bile ključne da postanemo to što jesmo na najbolji način.

Možda je grešna misao da je ponekad ispravno grešiti i da smo na minskom polju, kad neke greške pokušavamo da ispravimo.

Uplešćemo se kao mače u klupče, pokušavajući da razumom dosegnemo pitanja srca.

Jer nekad nam svi govore da grešimo i naš racio prihvata sve razloge, preispituje ih i ređa logikom, tim opasnim oruđem razuma i nađemo se u dubokoj brizi, trudeći se da se korigujemo.

I nešto nas sve vreme buni i dodatno ometa, pa kad se umirimo i oslušnemo, čujemo glas srca koji jasno i glasno kaže da smo na ispravnom putu, iako i sami verujemo da grešimo.

Kakvim oruđem srce raspolaže da pomogne razumu?

Jedino iskustvom.

mormon mom daughter Koliko grešimo u vaspitanju?

Sigurno grešimo mnogo. Bolje ja da vodimo računa o tome koliko smo povezani sa onim što je najpametnije u nama.

Moje iskustvo kaže da sam uvek žestoko pogrešila i to kasno uvidela, bez mogućnosti korekcije, kad sam podlegla razumu. I tada je srce govorilo jasno i razgovetno, ali ja ga nisam slušala, jer sam u strahu poklonila poverenje oruđima razuma.

Možda zato da bih stekla iskustvo.

A takve situacije se ponavljaju, izazovi se ređaju i teraju nas da naučimo svoje lekcije.

Ako smo osoba srca, onda smo i vaspitač srca i kad se priklonimo razumu, izdaćemo sebe, a time i dete. Pogrešićemo silno.

Ako smo razumni, onda nas pitanja srca onespokojavaju i remete i bolje nam je da se držimo razuma i činimo najbolje što umemo da smislimo.

Mišljenje mi nije jača strana.

A prijatelji mi ponekad kažu da sam im njihovu situaciju najobjektivnije razmotrila i izložila, od svih sa kojima su se savetovali.

Pa kad ne znam kako da posavetujem sebe, onda treba da se setim kako sam savetovala prijatelje i kako je uživljavanje u njihovu situaciju i poziciju i gledanje njihove priče, kao da gledam film, jedino što me vodilo u razumevanju i obrazlaganju.

Ne pomaže uvek. Briga često pobeđuje i tera me da se domišljam i racionalizujem. Da grešim.

Koliko učim doslednost sebi i svojim najjačim oruđima, toliko i grešim koristeći alat čijoj upotrebi nisam vična.

Vaspitanje je samo jedan poligon, na kome učim i grešim.

I na kome moram da naučim i da oprostim sebi, lako, kao što to činim na nekim drugim poligonima.

Razum ne oprašta, on pamti grešku i pokušava da je naplati.

Ali srce je veće. I pametnije.

Aleksina Đorđević

 

Comments